Crvena armija je na današnji dan izborila ključnu pobjedu u najvećoj tenkovskoj bitci u povijesti

Dvije osovinske armije pokušale su odsjeći sovjetsku izbočinu na Istočnom frontu, ali su poražene zahvaljujući sovjetskom pred-borbenom obavještajnom radu, izvanrednim obrambenim položajima i brojčanoj nadmoći. Pobjeda Crvene armije kod Kurska – koja, prema nekim povjesničarima, uključuje i osvajanje Orela i Harkova neposredno nakon bitke – označila je „presudnu prekretnicu u njemačko-sovjetskom ratu, trenutak nakon kojeg su sovjetske snage trajno preuzele inicijativu“.

Njemačko-sovjetski rat

Adolf Hitler (1889.–1945.), vođa nacističke Njemačke, pokrenuo je Operaciju Barbarossa – napad na SSSR – 22. lipnja 1941. Početne pobjede, poput Bitke za Kijev iste godine, donijele su goleme teritorijalne dobitke i zarobljavanje oko dva milijuna sovjetskih vojnika, no Sovjetski Savez se nije slomio. Crvena armija odnijela je prvu pobjedu kod Moskve u siječnju 1942., izdržala opsadu Lenjingrada (današnjeg Sankt Peterburga) i uništila Hitlerovu Šestu armiju u Staljingradu (Volgograd) u veljači 1943. Kako su osovinske snage bile potisnute prema zapadu, Sovjeti su ponovno krenuli u ofenzivu – ovaj put u najvećem tenkovskom sukobu u povijesti.

Grad Kursk, smješten blizu granice Rusije s Ukrajinom, bio je važan prometni čvor. Na Istočnom frontu ondje se formirala velika izbočina (salijent), koju su osovinske snage željele iskoristiti. Hitler je tražio veliku pobjedu kako bi podigao moral nakon Staljingrada. Kurska izbočina bila je široka 190 km i duboka 120 km, a Sovjeti su je namjerno stvorili kako bi odatle pokrenuli svoju sljedeću ofenzivu.

Njemačke snage podijeljene su u dvije skupine – sjevernu, kojom je zapovijedao feldmaršal Günther von Kluge (1882.–1944.), i južnu pod feldmaršalom Erichem von Mansteinom (1887.–1973.). Hitler je naredio pokretanje Operacije Citadela 4. svibnja, no odgađao ju je sve do 5. srpnja. Ta je odgoda omogućila Sovjetima da dodatno utvrde položaje i dovedu pojačanja.

Sovjetske fronte unutar izbočine bile su Središnji front (sjever, pod zapovjedništvom maršala Konstantina Rokosovskog, 1896.–1968.) i Voronješki front (jug, pod generalom Nikolajem Vatutinskim, 1901.–1944.). Uz njih su na sjeveru bile Zapadna i Brjanska fronta, a na jugu Jugozapadna fronta – spremne da se uključe u borbu.

Bitka kod Prohorovke

Napredovanje Osovine konačno je zaustavljeno 12. srpnja jugoistočno od Oboljana, u Bitci kod Prohorovke. To je bila najveća pojedinačna tenkovska bitka rata, s oko 300 njemačkih nasuprot 900 sovjetskih tenkova, raspoređenih u dvadesetak odvojenih džepova na fronti dugoj 25 km. Njemački tenkovi, osobito „tigrovi“, nanosili su teške gubitke, ali je brojčana i taktička prednost Sovjeta presudila.

Prohorovka je ostala izvan njemačkih ruku, a treća linija sovjetske obrane u Kurskoj izbočini ostala je netaknuta. Mansteinov južni udar izgubio je 60 % oklopa i pretrpio 33.700 žrtava (od čega oko 6.600 mrtvih i nestalih). Sovjeti su imali još veće gubitke – oko 117.000 ljudi (53.300 mrtvih i nestalih) – no njemačka ofenziva bila je slomljena.

Sovjetski protunapad

Hitler je 13. srpnja bio prisiljen obustaviti Operaciju Citadela, ne samo zbog sovjetskog otpora nego i zbog događaja na drugim bojištima – Saveznici su 10. srpnja izvršili invaziju Sicilije, pa je dio tenkovskih divizija morao biti povučen iz Kurska u Italiju.

Od tog trenutka Sovjeti su preuzeli inicijativu i više je nikada nisu prepustili – što je bitku kod Kurska učinilo odlučujućom prekretnicom na Istočnom frontu Drugog svjetskog rata.